– Doktore, nemojte se sekirati! Ovo je moj lijek protiv usvajanja Memoranduma: zaključiću skupštinsko zasjedanje prije početka te tačke dnevnog reda, a sljedeću sjednicu, u skladu sa Poslovnikom o radu Skupštine BiH, samo ja kao predsjednik mogu sazvati… – odgovorio je Momčilo Krajišnik kada sam ga upitao koji je to lijek on pripremio da spriječi usvajanje Memoranduma o suverenosti Bosne i Hercegovine.

* * *

– Danas mi je jedan čovjek došao da kaže da je saznao za telefonski razgovor između Alije Izetbegovića i njemačkog ministra spoljnih poslova Genšera. Navodno njemački ministar od Izetbegovića traži da bosanskohercegovačka skupština usvoji memorandum o suverenosti Bosne i Hercegovine i da taj usvojeni i ovjereni dokument treba da bude u Hagu 15. oktobra. Čak mi je rekao i to da avion sa Butmira mora da poleti u pravcu Holandije, prekosutra tačno u 12 časova – govorio sam telefonom Radovanu Karadžiću, uveče, 13. oktobra 1991. godine.

– Mislim da ta tačka nije uvrštena u sutrašnji dnevni red, ali ću pozvati Krajišnika da to vidim sa njim. Naći ćemo se kod njega, ujutro u pola osam. Sada je kasno da bilo šta uradimo.

Karadžić, Krajišnik i ja sastali smo se sutradan u dogovoreno vrijeme i prvo razgovarali o informaciji koju sam, prethodnog dana, dobio od jednog dugogodišnjeg poznanika iz Sarajeva. S obzirom na to da se Krajišnik uopšte nije zabrinuo kada je čuo cijelu priču, pomislio sam da je on, prije mene, saznao za razgovor između Genšera i Izetbegovića i da ima rješenje...

Neposredno pred odlazak u skupštinsku salu, vjerovatno misleći da će otkloniti moju zabrinutost, šeretski je rekao: – Nemojte se, doktore, sekirati! Imam ja lijek protiv tog memoranduma!

* * *

Od početka 1991. godine upozoravao sam da Bosna i Hercegovina, zbog svoje tronacionalne strukture, mora biti vrlo oprezna i krajnje precizno pozicionirana u jugoslovenskoj političkoj i državnoj krizi. Naglašavao sam da BiH ima Ustav, koji garantuje njenu državnost, teritorijalni integritet i poziciju ravnopravne republike u SFRJ. Jugoslavija je bila članica Organizacije UN i jedan od njenih osnivača. Sve što se odnosilo na tu državu bilo je međunarodno priznato. Ne samo spoljne granice nego i unutrašnje – republičke. Koliko god te republičke granice neki smatrali nepravednim, nalazili im manu, pošto su ih, kako su govorili protivnici komunista, utvrđivale komunističke (što je po njihovom mišljenju značilo nedemokratske i nelegalne) vlasti, one su, ipak, u skladu sa međunarodnim pravom, bile sastavni dio sveukupnog jugoslovenskog paketa. Iako sa komunističkom vlašću – jugoslovenska država – bila je međunarodno priznati subjekat. Prema tome, prisvajanje ili komadanje teritorije Bosne i Hercegovine nije moglo, bez saglasnosti sva tri konstitutivna naroda, doći u obzir i nije moglo biti priznato od međunarodne zajednice. Čin prelaska federalne jedinice u suverenu i nezavisnu državu bez saglasnosti, takođe, sva tri konstitutivna naroda, nije mogao biti demokratski put pa je, kao takav, u vremenu izuzetno jakih nacionalnih stranaka, nosio rizik rata… Ovako razmišljajući nije mi padalo na pamet da potpisujem ili podržavam bilo kakvu konvenciju, deklaraciju ili memorandum o suverenosti Bosne i Hercegovine. Bio sam čvrsto opredijeljen za strpljenje i mirno razrješenje jugoslovenske krize.

Šestočlana jugoslovenska federacija – odlično, petočlana – može, četvoročlana – takođe može. Sa manje od dvije federalne jednice, jugoslovenska federacija, jednostavno, ne može da postoji. Prema tome, Bosna i Hercegovina nije smjela da žuri u bilo kakvu avanturu. Pogotovo nije smjela da srlja u ratnu avanturu…

* * *

Slušao sam kako Momčilo Krajišnik, Karadžićev adut za predsjednika Skupštine, te večeri, 14. oktobra 1991. godine, u toku posljednje pauze koju je dao, govori da će se osloniti na Poslovnik o radu Skupštine BiH i nisam mogao da vjerujem.

– Ovdje se ne priznaju ni ustavi, a na odredbe tamo nekog poslovnika muslimanski i hrvatski poslanici se neće ni osvrnuti – ljutito sam komentarisao.

Tog dana, po mom mišljenju, izgubljeno je dragocjeno vrijeme, jer smo, za samo 5–6 sati u Sarajevu mogli da okupimo više od 10 hiljada građana. Bio sam za organizovanje mirnih protesta širom BiH, sa kojih bi u svijet otišle slike desetina i stotina hiljada ljudi koji se ne slažu sa usvajanjem najavljenog dokumenta. Bio sam za to da građani iz Bosne i Hercegovine, koji su za nezavisnost, vide da će se stotine hiljada, takođe stanovnika Bosne i Hercegovine, pobuniti protiv toga. Međutim, ništa od mojih zamisli se nije ostvarilo. Karadžić je prihvatio Krajišnikov plan i „lijek“.

Nakon usvajanja dnevnog reda i iznenadnog uvrštavanja tačke o memorandumu, Klub poslanika SDS-a odlučio je da svako od njih pojedinačno uzme učešće u diskusiji i da to sve skupa potraje do duboko u noć. Predsjednik Skupštine BiH Momčilo Krajišnik nakon diskusije posljednjeg poslanika, a u skladu sa Poslovnikom o radu Skupštine, trebalo je da zaključi skupštinsko zasjedanje. Tako je i bilo.

Međutim, muslimanski i hrvatski poslanici, kao što sam i očekivao, nisu prihvatili Krajišnikov kraj zasjedanja. Napravili su kraću pauzu i onda se vratili u salu.

Karadžić, Krajišnik, Koljević i ja popeli smo se do Kabineta predsjednika Skupštine i na televiziji gledali kako hrvatski poslanik i član HDZ Mariofil Ljubić, i ne pomišljajući da poštuje Poslovnik o radu skupštine čiji je potpredsjednik, proglašava „nastavak“ sjednice. Bez obzira na to što je ona već bila zaključena u skladu sa navedenim dokumentom, preostali poslanici, a imali su i bez predstavnika srpskog naroda prostu skupštinsku većinu, ozarenih lica usvojili su Memorandum o suverenosti BiH – prvi dokument na putu međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine...

Po završetku tog nelegalno održanog glasanja, žurno smo napustili skupštinsku zgradu, ne želeći da se sretnemo sa novopečenim utemeljivačima nezavisne, a od te noći, po našem mišljenju, i antisrpske BiH...

 

Svitalo je dok sam Vilsonovim šetalištem, idući u pravcu „Željinog“ stadiona, ponižen, zabrinut i neispavan prolazio pored dvorišta Treće gimnazije u kojem sam, petnaestak godina ranije, sa školskim drugovima Goranom Katićem, Mehmedom Selmanovićem, Edinom Hrnjićem i Marinom Ivaniševićem, mladalački naivno, ćaskao o sportu, subotnjim izlascima, djevojkama i životnim ambicijama... Da ću nekada u budućnosti dočekati ovakvu zoru i u ovakvom stanju prolaziti pored gimnazije u kojoj sam se školovao, nisam mogao ni da sanjam.

Ulice kojima sam se kretao bile su apsolutno prazne. Građani, u svojim stanovima, vjerovatno umorni od televizijskog prenosa, „hvatali“ su malo sna i odmora za naredni dan. Nažalost, bio sam siguran da će im ti trenuci sna i odmora i te kako, prisjesti. Znao sam da su razne „patriotske“ oružane snage, jedinice i lige počele sa pripremama za ratne sukobe...

* * *

Bila je to najteža noć u mom dotadašnjem životu. Sedam dana ranije Hrvatska je proglasila nezavisnost, a od noćas je i BiH, predvođena muslimanskim i hrvatskim političarima, krenula putem suverenosti, negiranja Jugoslavije i nepoštovanja legitimnih srpskih interesa. Sve ono što se dešavalo na skupštinskom zasjedanju potvrdilo je moje slutnje da se iza brda, i te kako, valja nešto krupno i opasno. I da je stiglo u Bosnu i Hercegovinu!

Bez obzira na doživljeno poniženje u zgradi Skupštine BiH i veličinu problema pred kojim su se Srbi našli, nisam se predavo. Tvrdoglava upornost, tako karakteristična za gimnastičare, došla je, i ovom prilikom, do punog izražaja. Sutradan, 16. oktobra, napisao sam stranačko saopštenje u kojem sam, između ostalog, naveo:

„Da bi izvršile secesiju Bosne i Hercegovine, SDA i HDZ očigledno nemaju namjeru da respektuju želju srpskog naroda za očuvanje odavno stečenog prava življenja u svojoj otadžbini – Jugoslaviji...

* * *

Godinu dana kasnije od Miloša Savića, bivšeg sekretara Skupštine Bosne i Hercegovine, slučajno sam, dok smo jedne večeri diskutovali o onome šta se sve dešavalo u noći 14. na 15. oktobar 1991, saznao da je generalni sekretar Skupštine BiH Avdo Čampara, dan uoči tog skupštinskog zasjedanja, uzeo od Savića pečat Skupštine BiH, za koji je Miloš inače bio zadužen, i nije ga vratio.

Nakon 14. oktobra 1991. godine Momčilo Krajišnik je definitivno pao u mojim očima. I on je to znao! Prethodnih mjeseci sam se, u više navrata, uvjerio da mu je želja za vlašću pogonska energija, a priča o srpstvu samo demagogija. Međutim, od 14. oktobra 1991, shvatio sam da Krajišnik nije ni sposoban za ozbiljne poslove u visokoj politici, iako po svaku cijenu pokušava da se njima bavi. Zadatak zbog kojeg je postao predsjednik Skupštine BiH nije obavio.

 

(Iz knjige "Republika Srpska od ideje do Dejtona", autor: Dragan Đokanović)