- Dobar dan, komšija! Oprostite što Vas ovako na ulici zaustavljam, ali me nevolja natjerala! Čula sam da ste pedijatar, a ja imam sina koji još nije progovorio iako je prije nekoliko mjeseci napunio dvije godine... I mi smo, komšija, iz Bosne, iz Šipova...
- Dobar dan! Ama ne opterećujte se, molim Vas, uopšte mi ne smeta to što ste se javili! A što se tiče malenog i svega toga što Vas brine, najbolje bi bilo da dođete do mene da ga pregledam. Kako se dječak zove?
- Zoran!
- Baš lijepo ime! Dovedite Zorana, a evo Vam moj broj telefona pa javite kada budete mogli da dođete.
- Važi, doktore! Hvala!
Iako nije spomenula riječ autizam, bilo mi je jasno da je upravo to tišti...
Poslije nekoliko dana javila se i istog dana došla sa svojim dječakom...
- Hajde, Zorane, zini! On zine.
- Sada mi okreni leđa i diši duboko! On okrene leđa...
Pregledao sam ga bez ikakvih problema, ali nije progovarao...
- Ispričajte mi, gospođo, molim Vas, malo o životu Vaše porodice! Kada ste doselili u Beograd, radite li, radi li muž?
- Došli smo ovdje prije nekoliko godina, sagradili lijepu kuću... Muž radi u inostranstvu, a ja sam, skoro po cijeli dan, posvećena Zoranu...
- Recite mi, da li je Zoran primio sve vakcine koje je, po kalendaru vakcinacije, trebalo da primi?
- Jeste, doktore, sve je vakcine primio. Redovno sam ga nosila na vakcinisanje. Dvije posljednje vakcine primo je prije nekoliko mjeseci. Jedna od njih je i ona MMR. Čitala sam nešto o toj vakcini i, moram Vam priznati, uplašila sam se. Počela sam i da sumnjam da je upravo ona razlog zbog kojeg Zoran još nije progovorio...
- Mislim da ne trebate da brinete! Zoran vrlo fino uspostavlja kontakt pogledom. Reaguje na moje riječi i grimase koje namjerno pred njim pravim. Radi se o bistrom dječaku! Čini mi se da sam već uspostavio komunikaciju sa njim... Da li je odvojenost od oca razlog što još uvijek ne izgovara riječi, ili postoji neka familijarna predispozicija za kašnjenje u govoru, to ne mogu reći u ovom trenutku... Međutim, siguran sam da će Zoran propričati!
Savjetujem Vam da nabavite kasetu sa dječijim pjesmicama, pa neka se vrti po cijeli dan. Nije važno da li je skoncentrisan i da li sluša te pjesme, važno je da mu riječi iz pjesmica "ulaze" u mozak. Zahvalan je onaj dječiji hor Kolibri, pjevaju vrlo razgovijetno i svaka se riječ jasno čuje. Mislim da bi to moglo da koristi Vašem Zoranu...
Nakon par mjeseci, ispred obližnje samoposluge, ponovno sam sreo Zoranovu majku.
- Kako nam Zoran napreduje, komšinice?
- Doktore, nabavila sam onu kasetu koju ste nam preporučili i stvarno je dobra! Ali Zoran, doktore, više voli da sluša Draganu Mirković. - rekla je, osmjehujući se.
- Ha, ha, ha! Dođite da ga još jednom vidim!
- Doći ćemo!
Iz dnevnog boravka stana u kojem smo živjeli u Beogradu ulazilo se u jednu prostoriju koja nam je više služila kao svaštara negoli kao soba sa nekom specijalnijom namjenom. Više pari skija, skijaških cipela, daska za vježbanje trbušnjaka, tegovi, boce sa viskijem i konjakom koje sam često dobijao a nikada nisam otvarao, faks aparat i gomile, gomile drugih stvari...
Pili smo kafu sa komšinicom, a Zoran se muvao po sobi... Čujem zvoni telefon iz "svaštare" i ustanem da krenem u tom pravcu. Zoran je, ipak, bio brži! Otvorio dječak vrata, zastao na pragu, razgoračio oči i raširio ruke: "Kakav haos!", besprijekorno je izgovorio svoju prvu rečenicu u životu.
Majka mu zanijemila. Ne može žena da povjeruje u ono što je čula...
"Mogao si, Zoka, sačekati još koji dan pa da progovoriš! Svakako sam namjeravala da pospremim tu sobu!", kroz smijeh je, Zoranove prve riječi, komentarisala moja supruga Dragana...
(Dr Dragan Đokanović, 4. juli 2021)
